ponedjeljak, 12.11.2007.
Sve je stvar perspektive
PutOkoSvijeta, tj. petorica Makarana koji ostvaruju svoj san (zapravo san mnogih od nas), zovu me u subotu. Poziv s Kavkaza. U 15-ak minuta priče ispaljujem zbog loše linije. Ivica Jujnović zvani Doktor i Zoran Paunović su u nekom internet-cafeu. Pokušavam nabrzinu dobiti što više podataka. Osim što su dobro raspoloženi, uz internu zafrkanciju, uspijevaju, uz česte prekide, objasnit što su sve radili. Pa su između ostalog završili i na jednom vjenčanju. Bože dragi luđaka. Pitam hoću li ih najaviti ko ekipu za sprovode i vjenčanja (prisjećajući se filma «4 vjenčanja i sprovod). Doktor se u trenutku sjeti da nije ni sprovoda manjkalo. Sve u svemu, nisu u mogućnosti češće pisati svoj blog jer se interneta dočepaju svako 4-5 dana. Zvali su me iz Telavija, sela na granici Kavkaza prema Rusiji. Kažu da su tu pokušali otplesati Splitski ples. I odmah pozdravljaju sve svoje Tempetovce, članove folklornog ansambla u kojem su donedavno i sami plesali. Evo, ja prenijela pozdrave. Već smo (gledam na sat) prešli u ponedjeljak. Danas bi oni prema planu trebali krenuti u Azerbejdžan, a onda na istok prema «Stanovima». U Turskoj je bilo više nego zabavno, ali detalje će oni na svom blogu. Jedini je problem, kako kažu, arhiviranje video materijala .  (Zoran i Doktor zadnji dan svog boravka u Makarskoj u mom stanu. Dogovorili neke detalje vezano za blogove i utvrđivali «ratnu strategiju» gdje baš nismo shvatili tko su sukobljene strane) Bila i na predstavljanju novog CD-a klape «Adrion» pod nazivom «Mom gradu». Ajde da netko ovom gradu nešto i da. Jedna jako vesela i ugodna večer. Nimalo usiljena zabava (kojih zadnjih godina ima na sve strane).  Antonio-Toni Mihotić je imao zapažen nastup. Pogotovo kad je zapjevao jednu od poznatih Preslyevih. Eh, sad, zaboravila sam šta se sve događalo te večeri, davno je bilo, ali pamtim odličnu atmosferu. Uz Vedranu i Bobu Puharića za stolom s nama je bio i Toni koji je Vedranina generacija. I tako se naslušah o «najboljoj generaciji» tih desetljeća na ovim prostorima. E, pa Bojan Mileta i Matko Šabić iz «Adriona» su moja generacija. E, da sad vidimo tko će nešto protiv mojih argumenata koji se direktno diraju u domaćina večeri. He, he, he… Bio je to as u rukavu.  (Toni Mihotić trenutno pjeva u poznatoj šibenskoj klapi «Bonaca») A večer «Adriona» bila je u hotelu «Park» ispred kojeg su konačno počeli micat one greze kioske. Još nisu svi uklonjeni, ali iskreno se nadam da će se to ruglo riješiti. Vlast koja to dozvolila je tvrdila kako je riješila «kruh 80 obitelji u gradu». Je, je… i uništila kruh za 300 drugih obitelji koji po gradskim kalama imaju poslovne prostore u kojima redovno inspekcije traže «dlaku u jajetu».  A kad smo kod prostora, Edita i ja neku večer primijetimo otvorenu kapiju na ulazu u spomenik nulte kategorije - palaču Ivanišević. Pogledajte samo vrata na spomeniku nulte kategorije. Aluminija ko u priči. Neke službe treba opasno kazniti ne zato što griješe, nego zato što ne rade svoj posao. Radi li se možda ovdje «o ukusima o kojima se ne raspravlja»???  (The doors) Ovo je samo primjer opće žalosti u ovom gradu. Pitala sam jednom zašto ja ne mogu imati ljubičaste grilje jer se meni to sviđa (a tribaš se pravit blesav ako ne kuže o čemu pričaš). Kažu da to uništava imidž grada i da se kosi s kulturnom baštinom, pogotovo u staroj jezgri grada (gdje se nalazi i spomenuta palača). Pitam je li se i turbo-folk (narodnjak) kosi s imidžom grada i našom baštinom u istoj toj staroj jezgri grada. Kao što se zelena boja grilja stavlja u gradske odredbe isto se može napraviti i s glazbenim izričajem. Misli li netko drugačije? Ja kažem ono što mislim da treba, ali ne znači da je to tako i da sam ja u pravu.  (U palači se izvode i neki građevinski radovi. Podsjećam – spomenik nulte kategorije, u staroj jezgri grada…. Možda i imaju dozvolu za to. Ja smo primjećujem) Tragikomične su i neke navade našeg naroda. Gledam oglasnu ploču gradskog kina (koje btw. ne radi već «stoljeće», pa koga vraga i ta ploča više tu radi?!). Na njoj vrlo «dramatičan film». Glavni glumci vrlo uvjerljivi. Za Oscara. Je, znam, bezobrazna sam. Ali vjerujem da znate da ne želim vrijeđati imena onih čija imena su tu. To su napravili oni koji su ih tu zalijepili.  (Jedna od rijetkih slika koju ne želim dodatno komentirati) Još jedna od tuga naše svakodnevnice. Šetam preko sportskog centra i spazim obavijest koja tu tko zna koliko dugo stoji (prolazila sam ali nisam obraćala pažnju). Sve bi mi bilo ok da se netko sjetio na istu tu obavijest staviti da ona ne vrijedi za mlađe od 18 godina. Uzeli su im sva mjesta po gradu. Ta djeca više nemaju ništa. «Sportom protiv droge»… kako da ne.  (Di je nestala osjetljivost i mar za neke kategorije građana?! Na mladima svijet ostaje, hahahaha, kako u ovom kontekstu to glupo zvuči) Odaaaavno nisam po gradu vidjela ovoliko «čuvara reda i zakona» na jednom mjestu (a da nisu u policijskom vozilu). To zaslužuje sličicu.  (Pita me jedini koji ne telefonira koga sam slikala. A sve, ne pravim razlike. Meni su pred fotografijom svi jednaki. A vama pred zakonom?) Nije lako. Pogotovo kad se nađeš na vjetrometini. Zna to i ovo stablo. Kad su nam u gradu prorijedili šumu, priličan broj preostalih stabala je pri prvoj jačoj buri popadao. Ovaj bor se nije dao.  (Zanimljiv prizor na Peškeri) Skitam i skitam... i ponekad snimam. I tako naletjeh na Ivnu Montanu na rivi. Ispred nje gomila kamenja. Kaže da njen suprug Matko svaki put kad ode na Brač donese značajnu zbirku. Pa šta to nije fenomenalno?  (Fino kamenje za fine suhozide) Ali ima i nekih, čini se vrlo zanimljivih gradnji. Ako me oči ne varaju, negdje na Cvitački s plaže uočim u šumi čistinu, ispod magistrale. Ne sjećam se da sam to vidila ovo lito. Što se to bijeli u gori zelenoj? Tek par stabala skirva – nešto. Ima i neki očišćeni puteljak do te misterije. Znat ćemo iduće ljeto je li to bila neka moja fatamorgana ili nešto drugo.  (Na Cvitački, negdje iznad sletišta za paraglidere) I nekih pozitivnih stvari ima u našem gradu. Kao što je bila radionica «Bočice nade». Milica Bolanča, Ana Novak, Azra Mehmedović i Dantea Krnčević pripadaju internetskom forumu koji okuplja 200-tinjak umjetnika, od čega je 40-ak aktivno u ovom projektu. Radi se o izradi bočica koje će se 15. veljače iduće godine, na Dan djece oboljele od malignih bolesti, dijeliti bolesnim mališanima u bolnicama u Splitu, Osijeku i Zagrebu. Milica je iz Makarske, Ana iz Brela, a druge dvije su mislim iz Zagreba.  Svaka bočica pretvara se u malo umjetničko djelo. Sve su unikati. Projekt je krenuo iz SAD-a i ima cilj dati djeci podršku i uliti im nadu.  (Ovo je samo jedna od bočica pretvorena u čarobnjaka) Ovi umjetnici rade isključivo s vlastitim materijalom. Traže jedino pomoć u prikupljanju bočica. Svi koji im žele pomoći na bilo koji način mogu im se obratiti na adresu bocicenade@net.hr, a možete baciti i pogled na njihov blog Bočice nade. Kao što rekoh, nije sve tako crno. Sve je pitanje kako se na stvari gleda.  Postoje neke pukotine koje su naizgled prevelike i preduboke.  A kad se promijeni perspektiva, svaki problem je puno manji. Iako u ovom slučaju postoji realna opasnost da on postane puno veći. Ako se na vrijeme ne riješi. I iz te druge perspektive bih se usudila reći da je puno više lipih nego ružnih stvari. A tu ubrajam i boje jeseni.  (Ispod teniskih terena u Makarskoj)  (Cvitačka u suton) Pa ko to more platit?!?!  (Pronađeno nekidan u mnoštvu zaboravljenih stvari…) P.S: Danas Edita, Vice i ja na kavi... I krene priča o politici. Vice, ja ću doprinos boljoj budućnosti dati na ovom blogu. Argumentima. Ali i dalje ostati pri svome  |
